Piše: Branka Vierda
Početak prosinca je i 2021. godine u Zagrebu obilježen blagdanskom atmosferom. Na kraju druge godine pandemije, nakon dva ozbiljna potresa koji su lani pogodili prvo Zagreb, a onda posebno snažno i područje oko Siska i Petrinje, utjehu i smisao tražimo u dobro poznatim, uhodanim društvenim ritualima.
Ipak, ovog prosinca dogodilo se i nešto što razbija njihovu monotoniju. U politikama sjećanja izvršne vlasti Grada Zagreba dogodio se zaokret povodom obilježavanja 30. godine od ubojstva djevojčice Aleksandre Zec, njene majke Marije i oca Mihajla. Sugrađani su to, Zagrepčani, Srbi, koji su živjeli na Trešnjevci, a čiji su život svirepim ubojstvima 1991. godine okončali pripadnici pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) Republike Hrvatske, tzv. merčepovci. Otac Mihajlo ubijen je ispred njihove obiteljske kući u Poljaničkoj ulici, a majka Marija i dvanaestogodišnja kćerka Aleksandra otete su i odvedene na brdo iznad Zagreba te u noći sa 7. na 8. prosinca likvidirane i bačene u jamu za smeće kod planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu.
Godinama organizacije civilnog društva predvođene Antifašističkom ligom i Srpskim narodnim vijećem obilježavaju obljetnice ovog ubojstva podsjećajući javnost da se radilo o ubojstvu civila, o ubojstvu djeteta, te da je zločin zbog proceduralnih razloga prošao nekažnjeno kao i da se država Hrvatska sakrila od preuzimanja odgovornosti za njegov progon i osudu.
Ovog prosinca, nova zagrebačka vlast, formirana nakon lokalnih izbora u svibnju 2021., predvođena političkom strankom “Možemo”, odlučila se pridružiti komemoraciji za obitelj Zec na Sljemenu. Štoviše, po prvi put se na komemoraciji pojavio i zagrebački gradonačelnik. Njegov dolazak osobito je značajan i zbog poruka koje je tom prilikom poslao. Gradonačelnik Tomislav Tomašević izjavio je da će voditi grad lišen diskriminacije i isključivosti te istaknuo:
“Ovdje stojim, ponizno, kao gradonačelnik grada Zagreba kako bih odao počast nevinim žrtvama nevino [pobijene] obitelji Zec…”
“Želimo živjeti u gradu gdje je zločin zločin, bez obzira tko ga je počinio i nad kim je počinjen. I da za taj zločin oni koji su počinitelji tog zločina isto tako i odgovaraju. Ovdje sam upravo zato što smatram da ovakvi zločini ne smiju pasti u zaborav kako se nikad više u budućnosti ne bi ponovili.”
“… kažem još jednom: [Zagreb će biti grad gdje se] svaki zločin kažnjava i gdje ne postoje nepravde kakve su se dešavale u ovoj jednoj od doista najsramotnijih epizoda u suvremenoj povijesti grada Zagreba. U tom smislu, ovdje sam i kao zalog bolje budućnosti…”
Govor koji je Tomašević održao odjeknuo je sljemenskom šumom, ali i medijskim prostorom u kojem je iz brojnih izvještaja te “šerova” i “lajkova” bilo vidljivo da je imao javnu podršku. Zahvaljujući tom govoru, javnosti su postale dostupnije informacije o ubojstvu članova obitelji Zec te kronologija loših poteza predstavnika izvršne i sudbene vlasti u vezi s tim slučajem.
Navedenu gestu gradonačelnika Tomaševića pratila je i izjava da će podržati prijedlog Inicijative mladih za ljudska prava koja od 2011. godine zagovara imenovanje javne površine na području Zagreba po obitelji Zec.
Snažan odjek motivirao je niz javnih ličnosti da istupe u javni prostor te progovore o važnosti i potrebi čuvanja sjećanja na obitelj Zec, da istaknu simboličko značenje tog nacionalističkog ubojstva, kao i da reagiraju na to da je država Hrvatska u suočavanju s činjenicama oko ovog zločina – podbacila i pogriješila.
Prilika je bila idealna da se i najviši hrvatski politički vrh pridruži ukazivanju na ovaj društveni problem, iskoristi pažnju javnosti, te odgovorno, iskreno i nedvosmisleno prizna propuste i pogreške iz prošlosti. Na taj način mogao se dati jedan tip garancije da se u budućnosti tako nešto više neće ponoviti. Nažalost, tu priliku propustili su kako premijer Andrej Plenković, tako i predsjednik Zoran Milanović.
Da bi stvar bila gora, predsjednik Milanović već je svoj mandat, koji još nije ni na pola puta, obilježio sljedećom sramotnom i bešćutnom izjavom: “Obitelj Zec je bila pozvana u Vladu […], dobili su odštetu, što bi još trebalo…?”
Prema posljednjem istraživanju Crobarometra objavljenom u studenom 2021., Zoran Milanović najpopularniji je hrvatski političar. Zbog svog osebujnog stila, neki kažu strastvenosti, te direktnog adresiranja društvenih problema koji uhvate njegovu pažnju, lako privlači pažnju medija i javnosti. Ukazala bih na to da je tim veća njegova odgovornost za to da prihvati – ne relativizira, ne negira – sramotne dijelove hrvatske prošlosti. Da zastupajući ovu zemlju odbije lakši i lošiji put: da se odrekne sitnog populizma i potpirivanja nacionalističkih politika, i da se hrabro i s poštovanjem odnosi prema žrtvama ratova devedesetih ne praveći razliku među njima ni po kojoj osnovi.
Voljela bih još ponuditi i odgovor na pitanje zašto u vremenima u kojima se živi teško i neizvjesno biti posvećen strahotama odavno završenih ratova? Koji je smisao da se djeca igraju u parku koji nosi ime po ubijenoj djevojčici ili obitelji? Zašto da prolazimo ulicom i osjećamo knedlu u grlu kad na uglu zgrade ugledamo ploču na kojoj piše Ulica obitelji Zec? Zašto da nas trg na kojem se susrećemo s našim sugrađanima svakodnevno podsjeća na njih?
Osim što bi vlast tom simbolikom dala doprinos izgradnji društva u kojem se takvi događaji neće ponavljati, ovako obilježeno mjesto omogućilo bi nama, svima, da se osjećamo loše. Da. Da se osjećamo loše jer će nas takav osjećaj uvijek podsjećati na to da moramo učiniti sve što znamo i možemo da se tako nešto nikad nikome ne ponovi.
Ne trebamo se bojati osjećati loše, trebamo spriječiti da nam bude svejedno.
Branka Vierda je magistra prava i koordinatorka programa pravde i pomirenja u Inicijativi mladih za ljudska prava u Hrvatskoj.
