Na području BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, prema podacima Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije, podignuto je nekoliko hiljada spomenika posvećenih žrtvama jugoslavenskih ratova devedesetih godina.
U Hrvatskoj je podignuto više od 1.200 spomenika.
U Crnoj Gori i Srbiji (bez Kosova), koje prema zvaničnim verzijama nisu sudjelovale u ratovima, podignuto je 16, odnosno više od 300 spomenika. Ovo nisu konačni podaci, ali daju opći pregled stanja memorijalizacije. Podignuti spomenici su različitih oblika, dimenzija, te su vjerski i nacionalno obojeni.
Prema mišljenju stručnjaka, to su zdanja koja nemaju nikakvu umjetničku vrijednost, a podižu se preko leđa poreskih obveznika. Spomenik poginulim pripadnicima VRS u siromašnoj općini Foča podignut 2000. koštao je 216.000 KM (110.401,56 evra). Općina je od 2000. do 2008. za izgradnju četiri spomenika uložila 308.820,15 KM (157.843,64 evra).
Za razliku od poginulih kojima su namijenjeni spomenici u Foči, ubijenih bošnjačkih civila u tom gradu je mnogo više. U Foči se nalazilo više logora u kojima su organizovano silovane Bošnjakinje. Za takve žrtve ne postoji nijedno spomen-obilježje.
U nekim mjestima gdje su stradali civili iz jednog naroda, gdje ne bi trebalo biti problema sa odavanjem pošte, na spomenik su pored upisanih podataka o ubijenim civilima upisana i imena poginulih pripadnika vojske iz tog naroda, čiji su vojnici rođeni u tom mjestu, ali su poginuli na ratištima širom nekadašnje Jugoslavije.
Osobe koje su druge etničke pripadnosti ne želi odavati počast ubijenim civilima na takvom spomeniku. Smatraju da se na taj način solidarišu i sa poginulim vojnicima.
Za Armiju RBiH se ističe da je to bila multietnička vojska u zaraćenim stranama.
U prilog tome, postojala je Prva slavna– pravoslavna brigada Armije RBiH. Međutim, veterani Armije RBiH najčešće podižu spomenike koji su prepuni islamske ornamentike.
Na taj način diskriminiraju druge. Prema dostupnim podacima, deset hiljada, a prema neslužbenim dvadeset hiljada Srba je sudjelovalo u odbrani Hrvatske. Do danas ti Srbi nisu dobili nijedan spomenik. Pokušaj upisivanja dva vojnika na spomenik u Golubiću kod Knina rezultirao je protestima raznih grupa hrvatskih veterana koje su natjerale inicijatore ove akcije da uklone spisak sa imenima i zamijene ga natpisom „žrtvama rata“.
Slično je i sa spomenicima „žrtvama rata“, koji se najvjerovatnije odnose na borce i civile, a mogu se vidjeti u općinama sa većinskim srpskim stanovništvom, u Mokrom Polju, Boboti i Karadžićevu.
I u Bosni, u općini Trnovo (FBiH), u mjestu Ledići, Srbi su na spomenik ubijenim civilima postavili natpis „žrtvama rata“, ali ne zato što su bili borci ili civili, nego zato što je Općina tako „preporučila“.
Ono što je zajedničko svim narodima na Balkanu jeste da su spomenici borcima mnogo veći, nego spomenici civilnim žrtvama rata. Preko spomenika se određuje entitetska linija u Bosni, linija etničkog aparthejda. Prave se granice, kojima se razdvajaju ljudi koji su stoljećima živjeli zajedno. Samo Crna Gora i entitet Republika Srpska imaju zakon o spomenicima.
Zakon u entitetu Republika Srpska diskriminira sve poginule, izuzev srpskih. Prema istom, evidenciju spomenika na području općina vode službe općina i crkvene opštine SPC, ali opet samo za srpske žrtve. Srbi u entitetu Federacija BiH spomenike podižu u okviru zemljišta SPC, dok Bošnjaci i Hrvati u drugom entitetu spomenike grade na imovini svojih vjerskih organizacija.
Da politika etničkog aparthejda ide preko leđa povratnika, pokazala nam je priča iz Višegrada, kada su u januaru 2004. godine vlasti entiteta Republika Srpska pomoću specijalnih policijskih jedinica ušle u imovinu Medžlisa Islamske zajednice Višegrad i uklonile riječ genocid sa spomenika koji se nalazi u mezarju Stražište.
U entitetu Republika Srpska mogu se vidjeti grafiti i murali podrške ratnom zločincu Ratku Mladiću, dok se u drugom entitetu oslikavaju murali posvećeni genocidu u Srebrenici.
Bošnjaci su bili žrtve, ali su sami izabrali autoviktimizaciju. Na Balkanu svaki narod voli i štuje i besmislene ratove i (ne)heroje. Srbi su izabrali najnovijeg junaka Ratka Mladića. Dok se on ne vrati, a najvjerovatnije da će to biti u kovčegu, u Banjoj Luci i Beogradu će se dočekivati drugi mitski junaci kao što se to do sada radilo (sjetimo se banjalučkog dočeka Zdravka Tolimira i beogradskog dočeka Biljane Plavšić).
Milorad Dodik to najbolje odradi, u svom teferičko-laktaškom fazonu: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“.
Upravo zbog takvog prkosa sudbini, i dalje će se nizati spomenici junacima naših etniciteta za nauk budućim generacijama, u cilju opravdanja da (ni)su ti heroji historijski odgovorni za pakao u SFRJ.
U Banjoj Luci je 2019. podignut spomenik Nikoli Koljeviću, u Bileći 2018. spomenik Draži Mihailoviću. Dok su Draža i Nikola uzori mladima, ova društva nemaju napretka. Dok ne bude zdrave glave, sve će ovo biti zemlje beznađa.
Autor je lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva.
Tekst je originalno objavljen 14.04.2020. u rubrici Suočavanje dnevnog lista Danas: https://www.danas.rs/drustvo/suocavanje/spomenici-kao-etnicki-aparthejd/
