Piše: Mirnes Sokolović
Knjiga Poeta destruktor ispituje vezu književnosti i nasilja na primjeru jugoslovenskih pisaca.
Prateći spletenost djela na srpskohrvatskom jeziku s ratnom propagandom od tridesetih do devedesetih godina – knjiga pomaže da se slobodnije govori o vezi visoke pismenosti i bestijalnosti. Ako je pisac bio ekstremistički angažovan, to može imati veze s načinom na koji je pisao. Ako je pisao ksenofobne pamflete i članke, treba provjeriti i njegov angažman i Djelo.
Šta privlači umjetnike radikalnim političkim konceptima?
To što su neki pjesnici skloni ekstremnom pjesničkom jeziku može otvoriti i mogućnost da ih privuku ekstremistički politički projekti. Ako su bili tradicionalisti, također postoji takva predispozicija. Upravo (avangardni) pjesnici i filozofi su dali početni impuls nacističkoj retorici genocida, osavremenjujući stari devetnaestovjekovni nacionalizam, kujući jedan mikstum kao poseban vid poletnog reakcionarnog modernizma, koji pokazuje da se progresivno i tradicionalno ne isključuju.
Ako umjetnik stvara dobra djela, to mu može pomoći u ratnoj propagandi. Humanistika koja forsira vrijednosti i moral onda najčešće zakriva pojedine žurnalističke i biografske faze najvećih autora; tako se gubi kontekst djela, koja stoga zvuče kao moderne bajke. Teško je prihvatiti da su veliki autori na kojima se i zasniva jugoslavistika istovremeno napisali tekstove i bili angažirani na način da su legitimizirali ili razvijali retoriku genocida, s predumišljajem ili bez njega.
Knjiga donosi nekoliko primjera kako idu ukorak barbarstvo i visoka kultura. Crtajući vezu velikih stilista i ekstremističkog angažmana, navodit će na pitanje može li se ne pogriješiti ako se bude siguran da su to uvijek odvojene stvari. Evropska umjetnost je sklona tome da, veličajući individuum i uzdižući figuru velikog autora, istovremeno podiže i spomenik koji je sublimacija i nasilja; rušenje spomenika, tako, ne treba ponekad izbjegavati.
Između ostalih, pisci na srpskohrvatskom jeziku inspirisali su dva genocida u 20. stoljeću, u ime projekata NDH i Velike Srbije. Kako je mnogo šta progresivno u književnosti obje Jugoslavije dalo doprinos, ili zloupotrijebljeno, u podizanju retorike genocida?
Rasvjetljujući te veze, knjiga uspoređuje retoriku u pripremi Holokausta i genocida u BiH devedesetih. U oba slučaja, književnici izbacuju nepodobne grupe iz kulture i krletke civilizacije u ime evropske književnosti, Evrope, bjelačke arijevske filologije. Kao da pravim vrijednostima nemaju pristupa obilježene grupe ili narodi.
Jugoslovenski paradoks je u tome da su neki srpski pisci u Beogradu, naprimjer, uključeni u istu retoriku evropskih vrijednosti iza koje se, samo malo zapadnije, eliminiše ljude u Jasenovcu, među kojima su i Srbi. Paralela pisaca nedićevaca i pavelićevaca na istom jeziku zasvijetliće kada i Hrvatski narod i Novo vreme prenose članke pune divljenja za jednu konferenciju iz juna 1943, u organizaciji Goebbelsova Saveza nacionalnih novinarskih organizacija, koja je davala doprinos desničarskoj internacionalizaciji umjetnosti i podizanju novog evropskog kulturnog poretka.
Ta eliminacija grupa iz evropske kulture i civilizacije kao prethodnica retorici genocida tako je efektna da i pola stoljeća kasnije, usred agresije na BiH devedesetih, naprimjer, Dragoš Kalajić još uvijek stoji na braniku bijele viteške Evrope od srednjovjekovlja pred najezdom azijatske kulture, dok Aleksandar Dugin u Našim idejama (pod uredništvom Dragoslava Bokana) najavljuje 1993. u Beogradu, obišavši frontove oko Sarajeva, buduće žrtvovanje Ukrajine u ime nove Euroazije, kao spasa za visokokulturne eurovrijednosti protiv unipolarnog svijeta i NATO dominacije.
2.
Knjiga Poeta destruktor realizirana je kao pozicija i kontrapozicija, teg i protuteža.
To je i koncept knjige: dvije upotrebe jezika, provučene od početka do kraja, izmjenjuju se kao teza i protuteza, napor i rasuti teret.
- Pozicija: ratna propaganda, jezičke floskule, prisustvo, uvjerenje da riječi pomiču stvarnost postajući gusjenice tenka, njima se sudi.
- Kontrapozicija: svjedočenje, odsustva, ljušture riječi, retorika šutnje, niko ne zna šta uraditi s tim brojem protivrječnih iskaza, nakon stradanja nevjerovanje ni u šta.
U pitanju su predgenocidna i postgenocidna upotreba jezika.
Kad su zločini počinjeni, a svjedoci se vrate nijemi, knjiga favorizira u jeziku alogije, apsurd, mucanje i bulažnjenje, sad više nego harmsovski, jače nego beketovski. Nesumnjivo se favoriziraju žongleri, diletanti, mađioničari među piscima. Kao sve ono što može obeshrabriti i obesmisliti ratni angažman i buduću upotrebu jezika, kao kontrabalans.
Takvo iskustvo – da visoka pismenost služi kao instrument u poticanju, inspiriranju, osmišljenju i negiranju genocida – postjugoslovenska književnost, iskustvom i slovima, s najboljom distancom, može najsvježije sada ponuditi Evropi ili Weltliteraturi.
Književnost – s postojećim vrijednostima, žanrovima, očekivanjima – zarobila je percepciju, podesivši instrumente, i kad su bili vrhunski sofisticirani, da opet iščekuje pokret, smisao, utjehu, prisustvo, dosljednost, humanost, osmišljenje… što je onda lako upregnuti u ideološke projekte, i kad je najdobronamjernije.
Niko poslije ne pita pisce šta im se sviđa, kud im je otišla riječ, nego šta im djelo dozvoljava, koliko je i mimo zloupotrebe konstruktivno, ko ima pristupa, a ko nema, u tu visokociviliziranu zajednicu naoružanu asocijacijama i referencama potrebnim da se to razumije i pripada. Još jače, mnogi će biti izravno angažirani i agitovati u korist ubilačkih politika, forsirajući riječi i koncepte koji će čitave narode odrediti za opstanak ili likvidaciju.
Poeta destruktor pomaže da se normalizuje očekivanje da će veliki ili mali umjetnik posegnuti za (sofisticiranim) nasiljem u jednom trenutku. Pomak od ozbiljne Književnosti i stare gramatike – prema „amaterskim“ žanrovima i „mađioničarskom“ statusu pisaca, nasuprot ozbiljnim Književnicima – biće tako doprinos naše stilske formacije.
Zašto se desio povratak igri, kakotedragosti, nonšalansu, šta se prethodno dogodilo da se književnost okrene tom rješenju? Prije toga su bili ratni angažman i ubilačka upotreba jezika. Praksa pokazuje da su izvan retorike genocida često ostajali pisci koji nisu vjerovali da njihova riječ može pomoći bilo kome, najčešće ne vjerujući ni u što, posvema neparalelni s drugim jezicima u društvu. S druge strane, avangardisti žongleri, u trenutku kada povjeruju u pokret koji se izaziva riječima – angažirani su na političkim projektima koji će odnijeti milione života.
Knjiga donosi dovoljno argumenata i retoričkih efekata da se, nakon što je 90% naše književnosti bilo ovako ili onako privezano za ubilačke projekte, na visokoj pismenosti bar ostavi jedan ožiljak, to jest da se Književnost, pisci, visoka kultura, moral kod idealnog čitaoca ne uzimaju više s toliko povjerenja…
Čini se jasnim od Freuda naovamo, a što se stalno potiskuje: riječi su prije svega sofisticirano oružje; one, i kad su najvještije, služe za zakrivanje i uljuđivanje agresije, čekajući izvanredno stanje da konačno pređu na djelo i daju smisla žrtvovanju onih koje postane zakonito likvidirati ili porobiti; pitanje je samo da li će dobiti priliku. Visoka pismenost, konačno, često potiče i uljuđuje izljeve agresije.
Dakle, bez povjerenja u minobacače, Poeta destruktor postavlja pitanje samo kako i može li se izvrnuti detonator iz jezičke granate.
Na pitanje da li baca sjenu na Djelo, ako je pisac ekstremista – knjiga odgovara:
– Ne, nego djelo i angažman bacaju sjenu na ekstremizam – stilski ga anticipirajući, čak i kad djelo nije izravno ekstremističko. Umjetnika je nemoguće odvojiti od djela jer ga upravo i ono, i književnost, i kultura čine ekstremistom.
Pišući optužnicu protiv Književnosti, knjiga u konačnici postavlja pitanje da li je genocid nemoguć nakon Poezije.
