Piše: Lejla Gačanica
Zaustavljanje oružanog sukoba na teritoriji Bosne i Hercegovine u novembru 1995. godine se činilo najpotrebnijim i najvažnijim dostignućem Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Ovaj dokument, poznatiji kao Dejtonski mirovni sporazum, definirao je kompromis o zajedničkoj državi koja će funkcionirati jednom kada oružani sukob prestane. Dejtonskim mirovnim sporazumom je uređena današnja politička i institucionalna struktura države jer je Ustav BiH sastavni dio mirovnog sporazuma. Dejtonski mirovni sporazum nikada zvanično nije preveden na bh. jezike, jedini ustavni Aneks (o Brčko distriktu Bosne i Hercegovine) je na lokalnim jezicima, simboli države su ‘neutralni’ i nametnuti, himna nema tekst a originalni primjerak mirovnog sporazuma – uključujući i Ustav države, je zagubljen u BiH.
U tom identitetskom i ustavnom diskontinuitetu te nedostatku posvećenosti pomirenju, zagubili smo i mir. Ne kao apstraktni termin već kao nužni element u post-ratnoj izgradnji države i društva. Dejtonski mirovni sporazum je izostavio građane/ke i zamijenio ih etnijama na opšte zadovoljstvo vodećih političkih snaga, čime su zamagljeni procesi suočavanja sa prošlošću i izgradnje povjerenja. Zapravo, čini se da smo se zadovoljili negativnim mirom kao pukim prestankom oružanog sukoba.
“Danas je jedinstvena prilika da pošaljemo poruku kojom ćemo na pravi način ukazati na važnost jačanja povjerenja, mira i međusobnog poštovanja među svim narodima i građanima u Bosni i Hercegovini, svim njenim dijelovima, entitetima, Brčko distriktu BiH, kantonima, gradovima i općinama”, stoji u Zajedničkoj izjavi članova Predsjedništva BiH u povodu 25. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma. Čak bi se izjava – što kroz činjenicu da je zajednički potpisana od strane sva tri člana Predsjednišva, što kroz njen sadržaj – mogla nazvati napretkom, međutim, nije li ovo još jedna floskula koja je tek korektna a prazna? Izvan ove izjave, zvanični odnos prema pomirenju u praksi je izrazito drugačiji. Političke elite su iskoristile posljednjih 25 godina da prodube podjele u BiH, etniciziraju svaki segment društva, unutrašnje granice države pretvore u linije podjela a njihove politike još uvijek besprijekorno funkcionišu na narativima koji negiraju i/ili veličaju ratne zločine i zločince, dok se viktimološki narativ beskrupulozno komercijalizirao i služio za lične i političke manipulacije.
Zamrzavanje konflikta Dejtonskim mirovnim sporazumom je omogućilo produžene efekte ratova. Kultura nekažnjivosti je ovdje isprepletena sa zvaničnim narativima o ratu, a politička volja nepostojeća za sistemski i odgovoran pristup procesu izgradnje mira. Zvanični odnos prema prošlosti tako ovdje služi za održavanje permanentnog stanja konflikta i postaje dio političkog mainstream djelovanja.
U BiH su počinjeni užasni zločini – genocid, etničko čišćenje, silovanje, masovna pogubljenja, logori, mučenje. Dugi niz godina fokus je bio na pravosudnom odgovoru na počinjene zločine, a rat u BiH vjerovatno je jedan od najbolje dokumentiranih zbog ovih suđenja, prikupljenih dokaza, svjedočenja, dokumentacije. Međutim, to nije dovoljno –utvrđene činjenice i presude se ignorišu, zanemaruju, poriču u javnosti, a odluke sudova ne priznaju. Bosanskohercegovačko društvo suočava se s otvorenim poricanjem, minimiziranjem, opravdavanjem i odobravanjem počinjenih zločina i presuđenih činjenica, kako u pogledu odgovornosti počinilaca tako i u pogledu osporavanja da su se zločini uopšte desili. Tokom vremena evidentno je zaoštravanje i intenziviranje ovih retorika shodno dnevnopolitičkim dešavanjima, čime se u javnom prostoru normaliziraju i institucionaliziraju takva ponašanja, a izostaje moralna i društvena odgovornost osoba koje poriču, minimiziraju, opravdavaju ili odobravaju počinjene zločine i činjenice presuđene u krivičnim postupcima za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.
“Danas je prilika da podsjetimo na obavezu da saosjećamo sa bolom i patnjama pripadnika svih naroda i građana, te obavezu da iskažemo poštovanje prema svim nevinim žrtvama rata”, tvrdi Predsjedništvo dok se održava bdijenje za osuđenog ratnog zločinca Praljka, zastave Herceg-Bosne se viore na javnim prostorima, na svim ‘stranama’ ulice i javne ustanove nose imena ratnih zločinaca, isto kao što se vrši i njihovo upisivanje u javni prostor kroz murale/spomenike/komemoracije. Ova veličanja ratnih zločina i onih koji su ih činili iznova će oživljavati rat za žrtve, koje se još uvijek nalaze daleko od postizanja (bilo kojeg oblika) pravde. I za nove generacije koje ‘preuzimaju’ jednostrane, isključive interpretacije prošlosti kao činjenična stanja. Krivične presude, koje bi trebale donijeti satisfakciju i utvrditi zločine kao i priznati patnju žrtava i njihovih porodica, se prosto izgube na putu do BiH – osporavaju, selektivno prihvataju, ne zažive ovdje. Ova država tako nudi utjehu u kolektivnom etničkom pripadanju i kolektivno oblikovanom sjećanju, gotovo kao jedini način za preživljavanje mira koji su kreirali. Za to vrijeme, nastavljaju se odlikovanja osuđenih ratnih zločinaca, osnivanja i djelovanja udruženja i organizacija od strane ratnih zločinaca ili u vidu podrške ratnim zločincima i promoviranje zločinačke ideologije, direktna ili indirektna finansijska podrška osuđenim ratnim zločincima i njihovim porodicama iz javnih budžeta.
„Znam da kažu on je osuđeni ratni zločinac (Radovan Karadžić, op.a.) i te ostale stvari, ali opet hoću da kažem da je on naš prvi predsjednik„, ilustruje rezultate ovakvih politika. Ako želimo vidjeti šta smo dobili ovim politikama, poslušajmo one koji su odrasli na njima. Nažalost, malo ili ništa se radi da bi se stvari promijenile, i promjene ne mogu u našem kontekstu ići isključivo od dole niti biti prepuštene prirodnom ‘prevazilaženju’. Jer ih političke elite itekako usmjeravaju u suprotnom pravcu.
Ako možemo reći da smo nešto uvidjeli (ne naučili!) iz prvih 25 godina dejtonskog života, prvo je da sa ovakvim političkim predstavnicima vlasti, koji zastupaju ratne pozicije i ideologije, teško da će BiH ikada dosegnuti nešto bolje od ovoga što trenutno zovemo ‘mir’. Pored toga, separatističke tendencije unutar BiH i iz zemalja regiona se održavaju svih ovih 25 godina, prijeteći novim ratovima i potičući mržnju. Žrtvama se, nadalje, manipulira i još uvijek ih se određuje prema etničkim kriterijima – njihova patnja se priznaje samo u okviru vlastite etničke grupe. Svaki segment života je oblikovan prema modelu dva entiteta i tri konstitutivna naroda, uključujući obrazovanje, medije, pravosuđe. Institucionalni pristup suočavanju sa prošlošću izostaje, dok se rad na pomirenju gotovo u potpunosti ostavio civilnom društvu, čiji rad je nerijetko utišavan.
Obilježavanje ovih 25 dejtonskih godina stoga nije obilježavanje mira u BiH, već bilješka o njegovoj krhkosti i razgradnji.
U vrijeme završetka ovog teksta državno tužilaštvo podiglo je optužnicu protiv trojice pripadnika Ravnogorskog pokreta te je uklonjena ploča s imenom osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića sa zgrade studentskog doma na Palama. Prvo jer je u martu 2019. na području Višegrada javno izazvana i raspirivana nacionalna i vjerska mržnja, razdor i netrpeljivost među konstitutivnim narodima kroz veličanje Ravnogorskog pokreta, okupljanjem, postrojavanjem, puštanjem i pjevanjem pjesme uz gusle kojom se veliča četnički pokret i koja u svom tekstu izražava prijetnju ili nasilje, što je izazvalo uznemirenost i strah stanovništva, a naročito povratnika i građana Višegrada i okolnih mjesta. Drugo, kako je predstavljeno – zbog „političkih zloupotreba“ lika i djela ratnog zločinca, a zapravo pod pritiskom međunarodne zajednice (Visoki predstavnik za BiH Valentin Inzko je ultimativno zatražio uklanjanje ploče od predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Milorada Dodika prijeteći mu uvođenjem sankcija). Zajedničko za oba događaja je što se odnosi na prekid prakse postkonfliktnog veličanja ratnih zločina i zločinaca. Je li ovo naznaka promjena? Možda, ili pak pokušaj povratka u rane faze uspostavljanja mira u BiH. Izgubljeni mir u dejtonskoj BiH ne možemo očekivati bez suočavanja sa prošlošću, a to zahtijeva odgovornost na svim nivoima i svim našim stranama. Bilo da smo u dejtonskoj ili briselskoj fazi.
Lejla Gačanica je doktorandica pravnih nauka, trenutno radi kao pravna savjetnica i neovisna istraživačica. Oblasti njenog zanimanja su suočavanje sa prošlošću sa fokusom na kulturu sjećanja, ljudska prava, ustavno pravo. Autorka je istraživanja „Nazivanje ratnih zločina pravim imenom: pravna regulacija zabrane negiranja (poricanja), minimiziranja, opravdavanja ili odobravanja genocida, holokausta, zločina protiv čovječnosti ili ratnih zločina u BiH“.
