Piše: Mirjana Trifković
Od završetka rata u Bosni i Hercegovini i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 21. novembra će se obilježiti 26 godina. Ljudi koji su rođeni te 1995. godine, kada je potpisan Djetonski mirovni sporazum uveliko su dio društvenog i političkog života i od samog početka svog života izloženi su nemiru, odnosno odsustvu rata, izloženi su stravičnoj nacionalnoj kampanji u kojima smo svi ugorženi i gdje nam „oni drugi“ predstavljaju prijetnju, kampanji koja se najviše provodi kroz zvanične politike, formalno obrazovanje i kroz medije.
Država Bosna i Hercegovina u proteklih 26 godina nije ništa preduzela da smiri tenzije koje su dovele do sukoba devedesetih, čak što više zadnjih par godina situacija je teža nego neposredno nakon tragičnog sukoba u regionu, kako je sukob definisan u Dejtonskom mirovnom sporazumu. Država Bosna i Hercegovina, odnosno njene institucije zbog nedostatka političke volje su blokirale sve procese izgradnje mira i suočavanja sa prošlošću, tako se već par godina u ladicima nalazi Strategija tranzicijske pravde, te državni Zakon o civilnim žrtvama rata. Sa druge strane politička volja postoji da se cjelokupan sistem obrazovanja u državi temelji na prikazivanju samo jedne priče, bez preispitivanja sopstvene odgovornosti i „ušuškavanjem“ mladih u „nacionalne torove“, jer kada si „ušuškan“ ne pitaš ništa šta se desilo u mjestu odakle si, gradu i na kraju u čitavoj državi. Mantre o „stalnoj ugroženosti jednog, drugog, trećeg ili petog naroda“ i da je uvijek onaj drugi kriv za stanje u društvu, dovele su do toga da prema rezultatima istraživanja Instituta za razvoj mladih Kult o Odlasku mladih iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore čak 80% intervjuisanih mladih ne vidi da će u njegovoj zemlji biti bolje, dok preko 40% smatra da su previše zastupljena vjerska, rasna i nacionalna pitanja.
Odnos cjelokupnog sistema prema generacijima koje stasavaju u duboko podijeljenom društvo, u post-konfliktnim uslovima gdje se u pravi plan uvijek istuču različitosti kao nešto loše, predstavlja izazov za mnogo ozbiljnija, demokratskija i organizovanija društva od našeg, a kako tog odnosa nema, odnosno taj odnos je usmjeren na stvaranje još veće podjeljenosti u društvu, onda ne čudi što naši mladi, većinom, imaju etnonacionalističke stavove. Ovakav odnos države prema mladima i gradnja podjeljene kulture sjećanja dovodi do toga, da gubimo važnu bitku, bitku za mlade.
Kultura sjećanja u kojoj odrastaju generacije poslije rata, odnosno kultura sjećanja koja se razvija u bosanskohercegovačkom kontekstu, kao značajan nedostatak ima isključivo prikazivanje svojih žrtva, zanemarijući tugu i stradanje drugih. Takva kultura sjećanja dugoročno dovodi do neusklađenih zajedničkih narativa o prošlosti, što za posljedicu ima podijeljena društva sklona zloupotrebi sjećanja i stvaranju potencijala za nove sukobe.
S druge strane, brojne mirovne nevladine organizacije koje rade u Bosni i Hercegovini, uveliko su od „svoje strane“ označene kao izdajničke, rade herojski posao umjesto države – skupljaju svjedočenja, dokaze, rade sa žrtvama i rade na mirovnim programima za mlade generacije, generacije koje se ne sjećaju rata, a koje politika ne zanima, a i te kako utiče na njihov život. Kroz ove programe i svoja djelovanja pokušavaju da grade drugačiju kuturu sjećanja, kulturu sjećanja u kojoj ima prostora za svakoga i da prihvatanje bola, tuge i stradanje onog drugog ne predstavlja nacionalnu izdaju.
Jedan od primjera gradnje takve kulture sjećanja je Škola drugačijih sjećanja u Istočnoj Bosni, odnosno u Višegradu, Goraždu i Foči. Škola drugačijih sjećanja je program baziran na studijskim posjetama čiji je cilj razmjena iskustava lokalne zajednice, aktivista/kinja za ljudska prava, predstavnika/ca vjerskih zajednica, historičara/ki, žrtava i svjedoka/inja o procesu pomirenja i suočavanja sa prošlošću. Tokom programa svaki dan obilazimo jedan grad, u kojem posjećujemo mjesta stradanja, odajemo počast žrtvama, te razgovaramo sa članovima porodica žrtva o tome šta se desilo u tom gradu, npr. razgovaramo o zločinu nad bošnjačkim stanovništvom u Bikavcu i Pionirskoj ulici u Višegradu, ili prilikom posjete Foči, o zločinu nad srpskim stanovništvom u Jošanici. Tom prilikom mladi imaju priliku da slušaju potpuno različite priče o istim događajima od različitih aktera koji su direktno ili indirektno učestvovali u tom događaju. Ako ste postavili pitanje, pa kako će saznati tačnu istinu šta se tamo desilo, i neće dobiti odgovor na pladnju, nego će imati priliku da čuju lokalni narativ tih mjesta na osnovu više različitih mišljenja o istom događaju. Na kraju svakog dana, učesnici izlaze jako zbunjeni, jer su mislili da će dobiti sve informacije o dešavanjima u Istočnoj Bosni, pri tome program je jako emotivan i u suštini predstavlja suočavanje samog sa sobom i svojim viđenjem rata i ratnih dešavanja. Moj angažman u okviru programa se upravo zasniva na radu sa mladim ljudima, gdje korištenjem refleksije kao metode grupnog razgovora sa učesnicima razgovaram o tome kako se osjećaju, sa kakvim utiskom izlaze iz dana, odnosno nizom pitanja o tom danu, o temama koje su obrađene tokom dana, pomažem da izađu iz ličnog i emotivnog i da teme koje su obrađene u toku dana podignu na društveni nivo i da zajedno shvatimo da rat nikome ništa dobro nije donio, te da ne trebamo zanemariti najvažnije ljudske vrijednosti.
Postoje i brojne druge organizacije koje realizuju mirovne programe, kao što je Udruženje „Pravi požar“ iz Dervente, koje radi sa ratnim veteranima iz sve tri zaraćene vojske u Bosni i Hercegovini. Osim rada sa ratnim veteranima, realizuju i radionice sa mladima, radi prenešene traume, nerazumijevanja prošlosti i posljedica koje je rat ostavio na njihove roditelje i društvo u cjelini. Radionica je zamišljena kao razgovor mladih sa nekim sa kim nemaju često priliku da se sretnu i razgovaraju, sa nekim čija je slika u njihovim sredinama dehumanizovana i predstavlja neprijatelja koji je nanio bol i patnju. Zamišljeno je to i kao prilika da kroz ratne veterane i njihovo iskustvo, pouke i poruke, mladi spoznaju i osjete njihovu volju i motivaciju da rade na pomirenju, iako su „pucali jedni na druge“, te kakve posljedice je rat ostavio na njih i na njihovu porodicu i sredinu.
Ovo su u suštini samo neki primjeri mirovnih programa u Bosni i Hercegovini koje realizuju nevladine organizacije i koji predstavljaju alternativu ka izgradnji drugačije kulture sjećanja. Upravo učešćem kroz ove i slične programe, mladi ljudi koji su željni novih saznanja i boljeg upoznavanja svog društva i ljudi s kojima žive, daju nadu da je moguće izgraditi jedno novo i bolje društvo, oslobođeno od teškog bremena koje su nam naši očevi ostavili u naslijeđe. Da bi ovi i slični mirovni programi, imali dugoročni uticaj na društvo, te da bi se se stvorile pretpostavke za održivo pomirenje i trjani mir u regionu potrebno je da se što veći broj mladih ukjuči u procese pomirenja i upoznavanja sa činjenicima, jer samo konstruktivan i kritički odnos prema prošlosti vlastitog naroda, ali i uvažavanja stradanja drugih naroda u BiH, može doprinijeti stvaranju kulture sjećanja međusobnog uvažavanja i poštovanja.
